Stariji građani su znali da kažu: “Sinko, nemoj mnogo da čitaš, od čitanja može da se poludi.” Ove godine mi je spisak lektire bio kraći jer sam više puta morao da iščitam ono što sam se sâm raspisao, a od tog stvarno može da se poludi.
Evo šta mogu da preporučim od objavljenog preko. Pokušao sam da čitam još svašta drugo izvikano i nije išlo; od nekih sam odustajao rano, od drugih bogami i oko polovine. Čiča King je razočarao novim romanom, ali nisam bio ljut. Rezervisao sam za kasnije Station Eleven i The Child Eater, a na red nije stigla ni An English Ghost Story, eno je na ormariću pored kreveta. Iskren da budem, malo sam se uželeo knjiga iz šezdesetih ili sedamdesetih. Kao sa muzikom, kad me u kafani pitaju: “Šta čitaš?”, biću izgleda jedan od smarača koji odgovaraju sa: “Stare stvari.”
Džef kako-god-mu-se-izgovaralo-prezime je sa Annihiliation, Authority i Acceptance (2014) smislio foru kako ispit položiti iz tri kolokvijuma. Radi posao kao književni poduhvat, nije loš kao marketinški trik, a sve zajedno ispada hvale vredan i, kad se sve sabere, uspešan projekat. Tri ne preterano duge knjige (ali ni sasvim kratke) objavljene iste godine, svaka do određene mere zaokružena celina, a sve skupa jedno novo iskustvo i knjiga za sebe (do te mere da sam zapazio kako su se drugari posle pročitane treće vraćali na Goodreads i dizali ocenu prvoj, a to me podseti da, eto, i ja to uradim; kad vam se takvo nešto poslednji put desilo, sa bilo čijim opusom?) Čovek se godinama nameće kao stručnjak za weird, o čemu je pisao vrlo zanimljivo, što je neminovno uticalo i na njegov rad. Uopšte je napredovao kao pisac, stvara nesvakidašnju atmosferu kad se začitate, na ivici magijskog rituala a dobrano sugestivan, kao neka blaga forma hipnoze (koja i sama figuriše u romanu, pa je tim luđe). Prilično je podigao lestvicu u žanru psihodelične proze, ali to znači da će nekome možda predstavljati nepremostivu prepreku. Jeste, podseća na ranog Balarda (možda čak i na kompletnu britansku ekipu nestašnih momaka šezdesetih okupljenu oko New Worlds), formalno liči na neke aspekte Losta, ali može da se pohvali prilično jedinstvenim poreklom vrsta (shvatate: dešava se na ostrvu, pa još bogatom šarenim i neobičnim biljnim i životinjskim svetom). Elem, plašio me je tu i tamo u prvoj knjizi, u drugoj me je direktno trgao dva puta tako da sam se oduzeo tamo dole nisko kod donjeg dela kičme, a u trećoj, iako se nije pretrgao od objašnjavanja, uspeo stvar da zaokruži tako da sve legne na mesto. Za mene nije bilo ambicioznije i uspešnije knjige 2014, mada je naredna ovde gotovo u svemu ravnopravan takmac.
City of Stairs (2014) Roberta Džeksona Beneta je na kuhinjskoj vagi izmeren pravilan omer naučne fantastike, fentezija, horora, detektivskog romana i špijunca, a da nije papazjanija i da ne preliva iz lonca – da biste to postigli morate biti šef koji na kuvarskim kanalima nastupa u udarnom terminu. Beneta već zovu “američki Čajna Mjevil” i vidim zbog čega: u ovoj knjizi postoji ono nešto iz Grada i grada što podseća na balkanske arhetipske plemenske sukobe, a kao i kod slavnijeg britanskog kolege sve je nafilovano ludim, grandioznim spekulativnim idejama kakve sam poslednji put sretao još samo kod velikih strip-scenarista kao što su Alan Mur i Grant Morison (a premalo u fantastičarskoj prozi). Grad stepenica je kao savršeno naštelovana mašina koja svako malo izbaci po novu ideju luđu od prethodne i sve grandiozniju komplikaciju. U svetu koji je istovremeno sličan našem i predivno dezorijentišuće različit, tu su vekovni rivalitet Kontinentalaca i Sajpuraca, sukobljenih sila tradicije i modernizma začinjenih nacionalno-rasno-verskom mržnjom i dinamikom kolonijalnog kola sreće koje se obrne svakih nekoliko vekova. Visokobudžetne pustolovne sekvence smenjuju se na kopnu, u vodi i vazduhu, dvorske i političke intrige su opasnije od fizičke akcije, a mrtvi bogovi veći od života. Misterije unutar misterija sve se na kraju zadovoljavajuće raspletu, uključujući i jedno obično ubistvo od kog je sve počelo (čini mi se da je američki Čajna bolje vezao svoj krimi slučaj za izmaštani svet i njegove okolnosti od engleskog). A fascinantne likove još nisam ni pomenuo. Povodom informacije da trenutno piše nastavak koji se zove Grad sečiva, Benet je ispričao da je njegov agent insistirao na nastavku jer je greota da se tako detaljno razrađen svet baci na samo jednu knjigu, ali on nije hteo ni da čuje – priča je gotova i zaokružena, nema šta tu više da se kaže. Tek je posle tri-četiri meseca mozganja smislio priču koja nije direktan nastavak ali je vredi ispričati. Polažem velike nade u njega jer je čovekova strma kriva učenja i te kako vidljiva u njegovom dosadašnjem opusu (pet sjajno ocenjenih romana za četiri godine), praktično strela odapeta u nebo. Može da vam se ne dopadne, ali je definitivno svež glas kog je teško porediti sa bilo čim postojećim. U kompletu sa prethodnom knjigom, American Elsewhere (2013), koju svi opisuju kao mešavinu Kinga, Bredberija i koječega još (ja to ne vidim), a kojoj vrlo malo fali da bude savršena, ovo je bio pisac koji me je možda najviše usrećio ove godine.
Teorije zavere su šarmantne, između ostalog, i zato što svaka pre ili kasnije ispadne istinita, a Lexicon (2013) Maksa Berija je pokazao da još uvek ima prostora za nove i uzbudljive. Šta se desi kad grupa starijih moćnih građana pod pseudonimima kao što su Jejts, Vulf, Eliot ili Bronte organizuju školu za mlade talente i uče ih psiholingvistici Noama Čomskog sa prstohvatom okultnog? Prejaka reč može da ubije, ovaj put bukvalno, dok se dve struje zaverenika bore za prevlast i kontrolu nad jednom reči da svima gospodari. Istovremeno SF, akcioni triler koji se čita u dahu i parabola o moći jezika, ovaj roman australijanskog pisca Maksa Berija trijumf je u svakom smislu i da mi nije smetala jedna zapletska brljotina suvereno bi se nalazio na vrhu ovog spiska. Pre godinu dana bio sam toliko inspirisan da sam o knjizi pisao malo više.
Da proste fanovi, od podžanra na-slovo-na slovo-Z dobijam svrab, a od post-apokalipse počne da mi otiče grlo i krenem da kijam, ružno i vezano. A u kombinaciji? Nema šanse da na vreme stignem do urgentnog. Uz sve to, The Girl With All the Gifts (2014) M. R. Kerija se prodavala kao omladinska literatura (young adult), a čova je pre toga kao “Majk Keri” bio strip-scenarista (dobro, napisao je i neke knjige, i nisu bile jako loše, ali je brzo splasnulo interesovanje, meni a vidim i drugima). Toliko je toga ovde moglo da pođe po zlu, a opet je ispalo kako treba, između ostalog zato što je krenuo tako obično: sudbina se svima zapečatila kad se posebna devojčica iz naslova zaljubila u svoju učiteljicu. Desilo se i u boljim kućama, mislite vi, ali ne ovako. Sigurna ruka, elegantna rečenica, jasna svest o tome kuda se ide, što postane posebno ubitačno u samoj završnici. Tokom godine su mi se impresije o ovoj knjizi samo popravljale.
Jedan od popularnijih podžanrova među zabavnim štivom poslednjih godina je “triler preživljavanja u divljini”, kada se pored ljudskog faktora protiv junaka zavere i sile prirode (praocem forme može se smatrati Rambov tatko, Dejvid Morel, sa romanima Prva krv (1972) i Zavet (1975), ali i nekim kasnijim). Those Who Wish Me Dead (2014), najnoviji roman zanimljivog Majkla Korite koji se već godinama naziva novom nadom iako je iznedrio pregršt romana, učvrstio se na tom polju kao moderan klasik. Korita se prvo proslavio sa pet pravovernih krimića, a zatim sve iznenadio prebegavši u horor sa čak tri naslova u nizu; moje iskustvo sa sezonom sličnih transfera uglavnom je bilo da se bolje snađu hororisti koji zalutaju u krimić nego obrnuto. Čitao sam samo prvi od tih pokušaja, So Cold the River (kod nas preveden kao Hladna reka), koji je, iako gotovo besprekorno napisan, imao ozbiljnu falinku kojom se zapravo meri umešnost prelaska u novi žanr: sve što se desilo moglo je da se desi i bez fantastičnog elementa (ultimativni test da li ste ovladali formom). Nema veze, prikazi naredna dva naslova iz njegove ekskurzije u horor kažu da su to bolji pokušaji, a nakon ovog svakako ću im dati šansu. Kupio me je opuštenošću, ubedljivošću i zavidnim nivoom pripovedačke samouverenosti, pogotovo kad su u pitanju teme na kojima lako može da se padne (svašta divno nastane kad se jedan ovako ozbiljan pisac poduhvati zabavnog štiva). Pored ranjivog junaka, intrigantne mu supruge, tinejdžera u opasnosti i para neugodnih ubica, kao bonus tu je neukrotivi šumski požar sa kojim svi lagano ali sigurno gube trku. Količina uzbuđenja na momente je neizdrživa, a činjenica da me je roman podsetio na stripove sedamdesetih kao što su Bernard Prins ili izumrle akcijaše devedesetih kao što su Cliffhanger samo mi je bila dodatna preporuka.
Post-postmoderno doba je zeznutije nego ijedno pre, ako ništa drugo zbog toga što je ostalo vrlo malo neuparenih kombinacija. Tako smo u romanu Tigerman (2014) Nika Harkaveja dobili još neviđeni high concept slučajnog superheroja smeštenog u kolonijalističke romane Grejema Grina. Ionako bravurozno pisanje Le Karea mlađeg još je više napredovalo u trećem romanu, ali me je razočarala prilično pravolinijska radnja i oskudna karakterizacija. Svejedno, predstavlja prijatan nalet tropskog vetra dok se znojimo sa likovima zatočenim na ostrvu kome zbog aktivnog vulkana bukvalno ističe rok trajanja, dok usput iz duguljaste čaše sa kišobrančićem ispijate nešto zeleno da isperete višak pepela.
Što nas dovodi do kutka za prašnjave police trenutak: čitajući najnovije radove Stivena Kinga, naročito poslednja tri, shvatio sam da se Ujka umorio, možda čak neizlečivo, i to je u redu (ne bi li se umorio posle četrdeset godina pisanja, 54 romana i 11 zbirki), ali mi to ni u jednom trenutku nije bilo očiglednije (tužnije) nego kada sam leđa uz leđa s novim radom pročitao jedan od njegovih retkih klasika koje sam preskočio (sve mi ih je manje ostalo). U zanatskom pogledu, Christine (1983) je neočekivano precizna i zrela za svoj ozloglašeni “žanr koka-kole i hamburgera” – posebno u savršeno pronađenom glasu u prvom licu, do tada prvi put u nekom Kingovom romanu – toliko da sve može da se shvati i ne samo kao ukleti automobil, već možda i kao alegorija o ukletom tinejdžeru – samo što je svaki tinejdžer uklet kad dođe u te godine. Kingova verzija je posebno bolna i žestoka, nabijena testosteronom i rokenrolom, a čini mi se i da je ozbiljnija od drugog romana objavljenog iste godine (Pet Sematary, koji zato ima neke druge kvalitete za članstvo među klasicima). Negde u trećoj četvrtini Auto-ubica je počeo malo da se ponavlja te sam osetio zamor, jednom ili dvaput mu se upadljivo omaklo iskakanje iz pripovedačke tačke gledišta (nešto što sam kod njega počeo da primećujem tek nedavno, kada sam se odlučio na neke reprize). Nema veze, knjizi zaista malo fali da bude vrhunska; šteta što je nisam čitao u mlađem uzrastu, u kom slučaju bih je obožavao i večno nosio u srcu (kao neki moji prijatelji i kolege).